IGNACIJEVSKA DUHOVNOST

Objavljeno od

1) Ignacijevska duhovnost je duhovnost koja pomaže da živim u ovom vremenu. O njoj govore Uvodne napomene (DV 1-20). Ove se mogu čitati, promišljati i istovremeno moliti u skladu s njihovim smislom. Radi se o duhovnosti srca a ne samo uma. Ignacije na tome inzistira tijekom trajanja cijelih DV. To je odgoj osjećaja i to je najteže, jer traži preobraženje srca i čitave osobe. Radi se dakle o molitvi u kojoj pojedinac sudjeluje čitavom svojom osobom: željama, pokretima, čitavim umom, srcem i tijelom; to je, dakle, duhovnost srca i čitave osobe, a ne samo uma. Zato Ignacije u Vježbama naglašava važnost ponavljanja, tj. kontemplacije – promatranja.

2) To je duhovnost velikodušnosti, a ne samo straha. Tekst Autobiografije br. 5 važan je izvor. U ignacijevskoj duhovnosti velik značaj ima čežnja – želja; Stoga je važno uzeti u obzir i ne smiju se zanemariti naše velike čežnje i želje, naše duhovne intuicije. Želja je vrlo važan izvor za apostolski rad.

3) To je duhovnost traženja, istraživanja, raspoznavanja i razlučivanja. Često puta se nađemo iznenađeni kada shvatimo da ima dosta vjernika – koji mnogo nalaze upravo u ovoj duhovnosti. Razlog je vjerojatno u tome što ta duhovnost nije prekruta. To je duhovnost gdje se dopušta istraživanje, dopušta se ispitivanje; a posebno ima mjesta za duhovno razlučivanje. Ako u današnjem svijetu ne naučimo duhovno razlučivati – osobno ne možemo živjeti vjernost svome pozivu.

4) To je duhovnost koja se zna boriti i koja zna izdržati, koja nije mekušasta i ne posustaje olako.U našem današnjem svijetu događa se nešto paradoksalno. Snažno se borimo za neke sporedne stvari: držimo dijetu, bavimo se sportom, studiramo da bismo se domogli neke službe, ali naša kultura ne poznaje neke velike i uzvišenije vrijednosti kao što su: vjernost, sposobnost žrtvovati se za druge, ustrajnost u služenju drugima. To je paradoksalno. Ignacije donosi duhovnost koja se zna boriti s onim što je zaprjeka poslanju.

5) To je duhovnost koja ima vremena i za Mariju (Lk 10, 39.42), a ne samo za Martu. Prepoznaje vrijednost samoće, pustinje i kontemplacije. Važnost te duhovnosti, ovo Marijino ponašanje, (posebno za nas koji se bavimo pastoralnim djelovanjem), i nezamislivo je bez nje. „Kontemplacija u akciji“ – ne može se improvizirati.

6) To je duhovnost predanosti, više nego duhovnost voluntarizma; učiniti sve da bismo tražili i dobro iskoristili sve naše talente, znajući istovremeno da je sve milost Gospodinova. Nije naša pobjeda ni postignuće. Živjeti našu duhovnost znači živjeti veliku tenziju u pozitivnom smislu: učiniti sve što je dobro u meni, tj. koristiti sve svoje talente: studirati, planirati, i u isto vrijeme znati da je sve to od Gospodina.

7) To je duhovnost koja ostvaruje ulazak u bliskost s Gospodinom, a ne koja nas od njega udaljuje. Intimna, najbliža spoznaja Gospodina, bliskost, prijateljstvo s Njim – prijatelji u Gospodinu. Bez te familijarnosti i blizine isusovački život je prazan i naše apostolsko poslanje neće imati milosti i utjehu. To je duhovnost susreta s Gospodinom.

Dok razmišljamo o ovoj duhovnosti, treba čitati spomenute Uvodne napomene (DV 1-20), te o njima promišljati i moliti – to je duhovno blago i orijentacija za kršćanski život svakom vjerniku. Ovo moramo tumačiti također i na našim župama i u skupinama laika. Mnogi laici traže svetiji kršćanski život i veće dubine. Ignacijevska duhovnost je vrlo povoljan instrument i pomoć u njihovu životu.

Izvor: o. Edi MERCIECHA, S.I., Odlomci iz Duhovnih vježbi, Zagreb 2006.